{"id":11658,"date":"2016-02-27T16:04:18","date_gmt":"2016-02-27T15:04:18","guid":{"rendered":"http:\/\/staging.cidom.org\/?p=11658"},"modified":"2016-04-01T10:29:14","modified_gmt":"2016-04-01T08:29:14","slug":"edin-huskovic-most-nad-neretvom-istorijska-prica","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/staging.cidom.org\/?p=11658","title":{"rendered":"Edin Huskovi\u0107 – MOST NAD NERETVOM (Istorijska pri\u010da)"},"content":{"rendered":"

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Edin Huskovi\u0107, a objavljen je u avgustu 2001. godine.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

Kad su zidarski esnaflije oborili i posljednju skelu nasta tajac.
\nDug i prote\u017ean muk. Me\u0111u svijetom \u0161to se bio sakupio na mjesta odakle se mogla vidjeti posve nova i neobi\u010dna gra\u0111evina vladalo je \u010dudenje i divljenje u isti mah. I u onom presudnom trenu kad se trebalo pokazati da li \u0107e \u0107uprija ostati uzgor ili se strmoglaviti u neretvanske virove, nad podkujund\u017eilu\u010dkim sokacima proleti jato sjenica. \u0160um njihovih krila nadvlada\u0161e udari ru\u0161e\u0107ih drvenih greda i ko\u010deva o stjenovite obalne pe\u0107ine i vodu. Most osta.
\nNa drumu za Nevesinje odakle je bila vidna glasovita Stjepanova Kula, neimar je sa malobrojnom pratnjom. U golemoj neizvjesnosti i nervozan, on ipak mirno prebire tespih ne\u010dujno u\u010de\u0107i Er-Rahman:
\n\u201c\u2026sve \u0161to je na zemlji prolazno je, a ostaje lice tvoga Gospodara, uzvi\u0161eno, savr\u0161eno, plemenito\u2026\u201d.
\nSaradnici, zaptije i seizi, svi u napetosti, oslu\u0161kuju muklu podvele\u0161ku ti\u0161inu jer broj i\u0161\u010dekuju\u0107ih topni\u010dkih pucnjeva treba da odredi budu\u0107u neimarovu sudbinu. Kad pu\u010de top, odjeci praskovitog udara dugo i postepeno odlijega\u0161e se me\u0111u kamenitim brdskim stranama. Za neimara i ponajdu\u017ee, jer ne do\u0111e li do drugog udara zaptije su ve\u0107 spremne da ga ve\u017eu i prema zadnjem sultanovom fermanu sprovedu u zindan. Mostarski \u0107ehaja nije poku\u0161ao uticati na takvu odluku. Nije ni trebala, jer drugi pucanj, ja\u0161 gromkiji i te\u017ei, zapara suhi podvele\u0161ki zrak.
\nZaptije osedla\u0161e konje i \u0107utke po\u0111o\u0161e prema Mostaru. Neimar osta pri ustaljenoj praksi da se ne vra\u0107a na zavr\u0161ene gra\u0111evine pa re\u010de slugama da izvr\u0161e posljednje provjere pred odlazak. I seizi i svi saradnici, mada nikad nisu razumijevali sli\u010dne neimarove odluke, sada ne negodova\u0161e. Izgubili bi mnogo vi\u0161e da je \u0107uprija pala.
\nZadovoljni ljudi krenu\u0161e prema Nevesinju. Odatle \u0107e u Crnu Goru, pa dalje, preko Kosova i Makedonije, u Carigrad.
\nPosao je svr\u0161en; puti \u0161iroki.
\nU \u010dar\u0161iji sve je spremno za gozbu i veselje. Gradski \u0107ehaja dao je organizovati veliku i bogatu sofru. Bi\u0107e prisutni svi ajani, ljudi od ugleda i \u010dasti. Sinije su postavljene pored u\u0161\u0107a Radobolje tako da ljudi jedu\u0107i, piju\u0107i i pri\u010daju\u0107i mogu gledati na velelepnu i veli\u010danstvenu gra\u0111evinu kakvu do sad niko u Carevini nije imao. Zaptije su postavljane naokolo da brane prilaz nepozvanim. Jedino je firaun Zgembo odnekle uspio do\u0107i do pred sam temelj \u0107uprije i ovdje je opipava i miluje susretljivo i oprezno kao \u010dudovi\u0161te kojeg se ne boji. Uskoro ga sprovedo\u0161e do taphanskih ko\u017eara i pusti\u0161e me\u0111u ostali narod.
\n\u201cVelika je\u2026 velika!\u201d \u2013 ponavljao je Zgembo odgovaraju\u0107i na povike iz gomile.
\nNa u\u0161\u0107u su ve\u0107 sve zvanice, razlije\u017eu se zvuci zurni i dobo\u0161a, jedino su mjesta za neimara i njegove najbli\u017ee saradnike prazna. Kad se pro\u010dulo da je neimar oti\u0161ao bez osvrta na vlastito djelo, javi se \u010du\u0111enje, ali nakratko, jer Bevab Abdurahman-beg, zadu\u017een ispred \u0107ehaje za stalnu uslugu carigradskim konstruktorima, o \u0107upriji i njenoj izgradnji sad pri\u010da za dvojicu ili trojicu, i to tako glasno i tako slikovito da je gost, dizdar Mustafa Konji\u010danin, u prvi mah pomislio da je pred njim neimar sam.
\nZurne oja\u010da\u0161e i na livadu pored potoka izi\u0111e mlada grupa plesa\u010da. Krenu pjesma i ples. Na stolove se iznosi nafaka: \u010dorbe, pilavi, sogan dolma, musaka, \u0107evap, bamija i masni tirit. Na prvoj avliji od u\u0161\u0107a prema Jusovini mesar Hamza kolje ve\u0107 dvanaestog ovna. Djeca mu pridr\u017eavaju jatagane. Sara\u010di, po muteferikovom dopisu, kupe preostalu ko\u017eu. Od njih \u0107e, za prve kuprid\u017eije, praviti sedla i bisage. Meso se odmah priprema i baca u lonce, tepsije ili na ra\u017eanj. \u017dene \u0107utke donose i raznose.
\nSlu\u0161aju\u0107i bevaba Abdurahman-bega, konji\u010dki dizdar pomisli kako je gradnja ovag mosta tekla planski i sigurna, no znano je da nije bilo ba\u0161 tako.
\nKad je sultanov vekil Ahmed-\u010delebi na putu iz Travnika za Carigrad poslije tri dana jahanja do\u0161ao u Mostar odlu\u010di tu zakona\u010diti. U grad je u\u0161ao umoran i mrzovoljan. Od duga puta i hladne bosanske zime konji su lipsali a hrane i svje\u017ee vode je ponestalo. U Travnik je do\u0161ao preko Vi\u0161egrada tako da je sad prvi put u Mostaru. To ve\u010der jani\u010dari isprazni\u0161e cijeli Mustafin han od muhad\u017eira iz Dalmacije i nekih manje va\u017enih putnika, pa brzo ugosti\u0161e vekila i njegavu pratnju. Svi brzo pospa\u0161e. Ujutro, sna\u017ena dnevna svjetlost probudila je \u010delebiju. Za trenutak je pomislio da je u rodnom Izmiru. A onda se sjeti ledenag bosanskog zraka dubokih \u0161uma i nepodno\u0161ljive vlage i mraza kud god je hodio. Uvjeriv\u0161i se da nije ni san, on do\u0111e do najbli\u017eeg pend\u017eera. Iako je bilo hladno februarska jutro, u velikoj avliji hana tri probeharala bajamava stabla, na prostranom nebeskom plavetnilu nekoliko visokih obla\u010daka i sjajno Sunce. Nije mogao vjerovati. Otvoriv\u0161i pend\u017eer, sa sredi\u0161nje pre\u010dke demira ubra dopuzao cvijet bajama i prinese ga nosu kao da se i \u010dulom mirisa ho\u0107e uvjeriti u stvarnost prizora. Obuze ga jak miris behara kojeg jednim sna\u017enim udisajem uvu\u010de duboko u plu\u0107a. Umrtvjela osjetila \u010delebijina nanovo o\u017eivje\u0161e i on pozva tuma\u010da da odmah izi\u0111u van. Koja je ovo nahija gdje i usred zime cvjetaju vo\u0107ke i grije jarko Sunce, govorio je \u010delebi dok je budio tvrdo uspavanog kjatiba.
\n\u0106ehaja je bio spreman. Sa muteferik Jusuf-agom i dvojicom bevaba on ve\u0107 puni sat \u010deka na Mustafinom minderluku. Hand\u017eija nije ni spavao. Sav se dao u spremanje hrane za gaste i obezbje\u0111enje \u010diste i svje\u017ee vode za pi\u0107e i abdest. \u010cuo je tuma\u010deva dozivanje pa njega i sultanova vekila ponizno uvede na svoj minderluk. \u0106ehaja ustupi mjesto, ostali posjeda\u0161e.
\nPrvi se javi vekil.
\n\u201cKoja je ova \u010dar\u0161ija?\u201d
\n\u201cMostarska, presvijetli sultanski vekile\u2026\u201d \u2013 bojazno i tiho odgovori \u0107ehaja.
\n\u201cJe li ovdje svake godine u ova doba pracvatu vo\u0107ke?\u201d \u2013 nastavi \u010delebi.
\n\u201cSvake godine presvjetli sultanski vekile.\u201d
\n\u201cA od \u010dega se sastoji va\u0161a \u010dar\u0161ija?\u201d
\n\u201cOd pet mahala, deset d\u017eamija, vi\u0161e zanad\u017eijskih du\u0107ana i hanova\u2026\u201d
\n\u201cImate i \u0161iroku rijeku, koliko vidim!\u201d \u2013 prekinu ga \u010delebi.
\n\u201cImamo presvjetli vekile.\u201d
\n\u201cNemate kamenu \u0107upriju?\u201d
\nNemamo presvjetli vekile.\u201d
\n\u201cNa Porti \u0107u se zalo\u017eiti da je dobijete.\u201d
\nDalje se govorilo o izrazitoj vojnoj va\u017enosti koju bi most imao.
\nTaj dan Ahmed-\u010delebi obi\u0161ao je cijelu \u010dar\u0161iju. Kao i prvi puta, jutros na hanskom pend\u017eeru, s vremema na vrijeme bi stao i duboko udahnuo. Nije puno pitao ni govorio, samo bi pone\u0161to zapisao u maleni tefter sa ko\u017enim ukrasnim koricama. Ve\u0107 sljede\u0107eg dana, u sami cik zore, vekil na \u010delu kolone napusti Mostar, neupadljivo i tiho kako je i do\u0161ao.
\n\u0106ehaja je zadovoljan posjetom. Iako je htio da razgovor kojeg je vodio sa sultanavim vekilom ostane tajna, iz Mustafinog hana vijest se brzo ra\u0161iri \u010dar\u0161ijom. Uskoro, svi su pri\u010dali o velikoj sultanovoj potrebi za izgradnjom \u0107uprije u Mostaru i brojnim ned\u017earima i ta\u0161\u010dijama koje tra\u017ee me\u0111u neo\u017eenjenima. Pri\u010dalo se tako skoro godinu dana, a nikakva habera s Porte nije bilo niti naznake da je vekil odr\u017eao zadatu rije\u010d. Onda se na most zaboravi.
\nTek 1555., tri godine nakon vekilovog zauzimanja kod sultana, Sulejman Veliki Kanunija donese uredbu o izgradnji kamene \u0107uprije u hercegova\u010dkom sand\u017eakluku. U Mostar odmah bjehu paslate stru\u010dne izvidnice glavnog neimara izabranog za izgradnju, i sav precizan alat i mjerila.
\nPrije nego \u0161to \u0107e i sam do\u0107i u Hercegovinu neimarovi su ljudi od \u0107ehaje dobili potvrdan odgovor za sve \u0161to je Sultan tra\u017eio od njega. \u0106ehajin pristanak bio je na\u010delan jer on je morao bespogovorno prihvatiti sve carske zahtjeve. A bilo ih je vi\u0161e nego \u0161ta je o\u010dekivao. Pove\u0107anje nameta filurije i resmi \u010difta. Briga o ishrani za najmanje stopedeset ljudi narednih deset godina i stavljanje na stalno raspolaganje tri najprostranija hana. Ve\u0107i dio radne snage i stru\u010dnost pla\u0107at \u0107e dvor kao i dvadesetak bra\u010dkih klesara.
\nTad do\u0111e neimar. \u0106ehaja mu na li\u010dnu uslugu predla\u017ei bevaba Abdurahman-bega i trojicu seiza. O va\u017enijim poslovima s njim je sam razgovarao. Neimar prvo odredi pola\u017eaj gdje je klanac naju\u017ei pa naredi da se u blizini izradi logor i velika brvnara. Birao je me\u0111u dvije vrste kamena, tenelije i kre\u010dnjaka \u017eivca. Odlu\u010di se za kre\u010dnjak. Tra\u017eio je majdan. Hum je bio strm, Dubrave daleko. Na prijedlog nekih saradnika izi\u0111e na Mazoljice. Tamo je potom odlazio sam i povazdan ne\u0161to tra\u017eio, razmi\u0161ljao i mjerio. Pipao je kamen, kuckao i ku\u0161ao, dok se ne zadr\u017ei na jednoj stjenovitoj \u010duki odakle put nije daleko, a \u010dar\u0161ija je vidna. Uskoro tridesetak argata o\u010disti\u0161e \u0161ipra\u017eje i korov i po\u010de\u0161e kopati. Kroz nekoliko, na lijepo poravnatom prostoru, pri samoj povr\u0161ini, javi se \u010dista, bijela i prote\u017ena kamena \u017eila. Neimar je bio zadovoljan i dade da se izgradi i drugi logor. Kamen \u0107e spu\u0161tati kroz Brankovac pa na Potkujund\u017eiluk.<\/p>\n

\"Stari<\/a><\/p>\n

Otpo\u010de rad na \u0107upriji. Svijet se \u010dudu \u010dudio. Na sva\u0161ta je sli\u010dila dignuta konstrukcija od bukovih greda i pre\u010dki samo ne na most. Ustvari, konstrukcija je bila samo s jedne strane. Kad je ljeti voda slaba i najpli\u0107a gra\u0111u dodatno u\u010dvrsti\u0161e i po\u010de\u0161e ispreplitati suhim granjem i pru\u0107em, \u0161upljine napuni\u0161e crvenicom i sitnim kamenom, pa \u010detiri metra od obale skrenu\u0161e vodu nadesno. Doma\u0107i i bra\u010dki klesari su spremni. Temelj mosta ugradi\u0161e u stijenu i od dna po\u010de\u0161e graditi prvu stranu \u0107uprije. Plan je bio do jeseni zavr\u0161iti zapo\u010deti posao, bar onoliko koliko je dovoljno da o\u010dekivane bujice ne na\u0161kode tek slo\u017eenim blokovima. Za desnu obalu se \u010dekalo na idu\u0107e ljeto, pa se isti posao ponovi s druge strane. Kad je izgledalo da je s najte\u017eim zavr\u0161eno i da gredama i skelama treba samo povezati dva dignuta zida, spojiv\u0161i ih na gornjoj, srednjoj prora\u010dunatoj ta\u010dki, nabujala Neretva odnese oba izgra\u0111ena temelja, sredi\u0161nju bukovu skelu i \u010detvoricu argata. Prije toga je ki\u0161a neprestano padala dvadeset dana, pa brojni prenjski i \u010dabuljski potoci napuni\u0161e gornji sliv Neretve na jugu uzrokuju\u0107i sna\u017ene poplave.
\nNeimar pade u nemilost.
\nNekako u isto vrijeme i u Carigradu stvari su se po njega po\u010dele odvijati neizvjesno. Naglo razboljelog Sulejmana Kanuniju zamijenio je Selim II. Pri\u010dalo se o velikim reformama i o Selimovoj netrpeljivosti spram mnogih projekata s kojima je zapo\u010deo njegov prethodnik. Prvi ferman vezan za Hercegovinu je bio da se ni\u0161ta vi\u0161e ne zapo\u010dinje raditi do daljnjeg, i da se obustavi isplata radnika. U \u010dar\u0161iji se pri\u010dalo o sihirima i prokletstvu, o nemogu\u0107nosti da se Neretva svlada i o neimaru samom. Ma\u0161tu mase jo\u0161 je vi\u0161e raspirivao bevab Abdurahman-beg govore\u0107i kako neimar te\u0161ko spava, da se budi naglo i vas u znoju i da sve malo pa odlazi u duge i nepovrate \u0161etnje s kojih se vra\u0107a jo\u0161 umorniji i zami\u0161ljeniji. Saradnici su zabrinuti, seizi neposlu\u0161ni. I kad se mislilo da od mosta ne\u0107e biti ni\u0161ta a Bra\u010dani najavili odlazak, brzom menzilhanom do\u0161ao je poseban ferman. Zarad carske dosljednosti i ispravnosti most se ima nanovo po\u010deti graditi, povjerenje se opet ukazuje glavnom neimaru s tim \u0161to se sada stavlja pod poseban nadzor samo za to izabranog muteferika. Muteferika \u0107e imenovnti \u0107ehaja i odgovarati za obojicu. Ako ubudu\u0107e do\u0111e i do najmanjeg propusta u gradnji, neimara odmah treba uzindaniti gdje \u0107e \u010dekati dvorsku presudu.<\/p>\n

\"Stari<\/a><\/p>\n

Cijelu zimu i jesen neimar je proveo nad hartijom i prora\u010dunima. Rijetko je koga primao. U isto vrijeme me\u0111u mostarcima su se raspredale najrazli\u010ditije pri\u010de i pretpostavke o tome ko je on, odakle dolazi, kakve je gra\u0111evine i sa kojim uspjehom do sada gradio. Mnoge je takve razgovore predvodio bevab Abdurahman-beg i u njih unosio svu svoju \u017eivost i ma\u0161tovitost. Prema jednima neimarov dolazak u Mostar smi\u0161ljena je intriga kojom ga odre\u0111eni dvorski krugovi na \u010delu sa pre\u0111a\u0161njim Sultanom \u0161tite od progona i ispitivanja zbog nekih manje uspje\u0161nih pothvata, po drugima mostarska je \u0107uprija prvi neimarov ispit nakon kojeg \u0107e ili napredovati ili biti prozvan i ka\u017enjen. Bilo je tu jo\u0161 razli\u010ditih i nevjerovatnih pretpostavki i naga\u0111anja, a o neimaru su znali samo to da je \u0107utljiv, rijetko dru\u0161tven, da malo jede i jo\u0161 manje spava. Bevabov seiz zadu\u017een za proslijedbu hrane i pi\u0107a u neimarovu brvnaru kleo se svim i sva\u010dim da majstor nikad ne uzima jaja ili meso, da mnogo pije mlijeko, od povr\u0107a jede sve, a od vo\u0107a slatke i krupne \u0161umske jagode kojima se raduje kao dijete. Jo\u0161 se znalo da \u010desto u\u010di na tespih i da mu niko nije mogao odrediti godine i starost
\nTre\u0107eg ljeta po po\u010detku gra\u0111enja poslovi se po ni\u010dem nisu razlikovali od onih preda\u0161njih. Pri\u010dalo se da planavi izgradnje nisu mijenjani i da je sva nada u tome da ve\u0107ih poplava ne\u0107e biti dok se \u0107uprija potpuno ne sagradi. No kad bje\u0161e zavr\u0161en prvi temelj, brane i pru\u0107e punjeno ilova\u010dom nije preba\u010deno na desnu obalu, ve\u0107 se nad fundamente po\u010de graditi visoka i masivna kula sa debelim zidovima u \u010detverokut. Tako ni najve\u0107i vodostaji te zime i jeseni nisu mogli nauditi oja\u010danom temelju pa se isti postupak, sa donekle druk\u010dijim oblikom oru\u017enarnice, \u010detvrtog ljeta ponovi i na suprotnoj strani. Petu i \u0161estu godinu neimar je odlu\u010dio potpuno zavr\u0161iti i o\u010dvrsnuti kule prije nego krene na kona\u010dno premo\u0161\u0107avanje obala. Takav mu se plan \u010dinio cjelishodan i sigurniji. Porta je zadovoljna, \u0107ehaja jo\u0161 zadovoljnjiji.
\nJedne no\u0107i neimar usnu \u010dudan san.
\nSkele su sru\u0161ene a most stoji. On to ne vidi, ve\u0107 iz brvnare tek treba da do\u0111e na kaldrmu \u0161to izlazi na most. Na putu, sa svih strana, ljudi ga slave i plje\u0161\u0107u. Pored bliskih i poznatih lica tu je i dosta neznana svijeta. Ritmovi defova i ples lijepih mladi\u0107a i djevojaka u raznovrsnim no\u0161njama. Zaptije vlastitim tijelima stvaraju prolaz; na sve strane kite ru\u017ea i zumbula. Kad do\u0111e do pred samu \u0107upriju muzika stade i svjetina uti\u0161a. Kao da niko nije htio kvariti ugo\u0111aj kojeg je neimar trebao imati u prvom bliskom susretu sa djelom kojeg je godinama stvarao. Utihnu\u0161e i djeca propeta na niske krovove i kro\u0161nje stabala. Neimar stupi na most. Srce mu stade ja\u010de lupati. Odjednom saznanje da treba do\u0107i do nepoznate prilike koja se niotkud ukaza na sredi\u0161tu \u0107uprije. Tajanstven \u010dovjek u crnom je i dugom habitu, okrenut le\u0111ima, no neimar zna da osjeti svaki njegov pokret. Sa zebnjom i strahom krenu dalje. Kad mu se oprezno i sporo posve pribli\u017ei neznanac se okrenu. Neimar ne moga\u0161e nazrijeti nikakvo lice pod tamnom i debelom habitnom kukuljom. Muk ti\u0161ine prekinu jeziv i odvratan neznan\u010dev smijeh od kojeg se protrese \u0107uprija i sunovrati u vodu. I on zajedno s njom.
\nNeimar se probudi znojan i ustra\u0161en. Mora da je vri\u0161tao, jer jedan od seiza nenajavljeno u\u0111e i stavi se na uslugu. Nakon nekoliko trenutaka prilago\u0111avanja zbilji, neimar ga otpusti. Sa ukrasnog \u010davla iznad se\u0107ije, pa\u017eljivo probra jedan od sedam razli\u010ditih tespiha i sasvim tiho i smireno prou\u010di El-Felek i En-Nas.
\nNakon \u0161to je zavr\u0161ena i druga kula na desnoj obali, dva zubasta kraja gra\u0111evine poveza\u0161e \u010dvrstom drvenom konstrukcijom. Gradnja je tekla sporo ali sigurno. Iz mjeseca u mjesec ta\u0161\u010dije su klesale i slagale probran kamen lu\u010dnim oblikom prema nultom vrhu. Sada, kad nisu jake bure i veliki mrazevi, moglo se raditi i zimi. Osmi\u0161ljeno je da \u0107uprija bude polukru\u017ena a na presudnoj ravni spajanja u odnosu na prosje\u010dan vodostaj visoka tridesetdva ar\u0161ina. Vremenom, \u010dudna je gra\u0111evina za \u0161iri svijet dobivala sve ljep\u0161i i svrsishodniji oblik. Bijeli kre\u010dnjak \u017eivac bio je prili\u010dito uklopiv i blje\u0161tav poput mjeseca.
\n\u010cetiri naredne godine, pod strogim stru\u010dnim nadzorom, argati su dovla\u010dili kamen, a tesali ga i ugra\u0111ivali iskusni ned\u017eari i zidarski esnaflije. Nikakvoj se brzini i slu\u010dajnosti nije pribjegavalo. Kona\u010dno dobro zapo\u010det posao trebalo je privesti kraju. Na dvor bje\u0161e poslat dopis o skorom svr\u0161etku radova i micanju skele, a sve prema predvi\u0111enom roku i u okviru odobrenih tro\u0161kova. Povratni ferman bio je kratak i odrje\u0161it: \u201c\u2026neka se na devetog \u0161evala devetsto sedamdeset \u010detvrte organizira ru\u0161enje skele a neimar dr\u017ei pod nadzorom dok se ne vidi kako \u0107e \u0107uprija svr\u0161iti\u2026\u201d
\nNeimar je u nemaloj zebnji. Od \u0107ehaje potra\u017euje da mu na devetog \u0161evala dozvoli potpuno pakiranje i spremanje stvari i odlazak na prvi zavoj van \u010dar\u0161ije odakle su bolje vidna jugoisto\u010dna prostranstva. Ako \u0107uprija padne na tu \u0107e stranu uputiti dovu da Bog \u0161titi \u017eenu mu i dijete koje nije nikad vidio, a ako ostane, odatle \u0107e odmah nastaviti spram Nevesinja, pa dalje. Predomisli li se, \u0107ehaja mu obe\u0107aje vrhovno mjesto na proslavi i posebnu pa\u017enju, jer on skoro da je siguran da most ne\u0107e pasti i ve\u0107 mu se veseli i raduje.<\/p>\n

\"Stari<\/a><\/p>\n

Kao bijela i nje\u017ena ljepotica pod zarom, iza spletenih kolja i greda nazirao se svr\u0161en most. Kod naroda nigdje kraja \u010dudenju, ponosu i divljenju. Pred dan samog progla\u0161enja u Mostar sti\u017eu brojne zvanice iz Jablanice i Konjica, ali i iz Travnika, \u0160ehera i Tuzle. Bevab Abdurahman-beg, koji je do tada bio zadu\u017een za uslugu neimaru i najbli\u017eoj mu pratnji, sad ide sa gostima i raspore\u0111uje ih po ku\u0107ama i hanovima. Svima pri\u010da o veli\u010dini i ljepoti gradnje i gra\u0111evine. U Mostaru niko ne sumnja da \u0107e \u0107uprija ostati.
\nBevabova dobra slutnja se obistinila i dok je on na devetog \u0161evala vodio i raspore\u0111ivao visoke zvanice iz cijelog vilajeta, neimar je sa pratnjom brzo jahao spram Nevesinja. Nikad on ne\u0107e vidjeti most kojeg je sagradio. Poslije \u2013 mnogo poslije \u2013 od nekih putnika kroz Hercegovinu on \u0107e slu\u0161ati da \u0107uprija u Mostaru va\u017ei za jednu od najljep\u0161ih i najprometnijih gra\u0111evina u cijeloj Carevini, ali i \u0161ire; da su joj se divili neki francuski diplomate i mle\u010danski konzuli istovremeno; da svakog ljeta, nao\u010digled svih, sa nje u rijeku ska\u010du najodva\u017eniji mladi\u0107i, kao tice, hrabro i strmoglavo; i da je cijela \u010dar\u0161ija sad kudikamo ljep\u0161a i slavnija.
\nTako je oti\u0161ao neimar a ostao most. Most u punom skladu sa rijekom i nebom ispod kojeg je nastao. Ako slu\u010dajno, idu\u0107i Hercegovinom, pred vama se iznenadno uka\u017ee ta \u0107uprija onakva kakva jeste, zna\u010di zategnuta u prelijepi visoki luk od bijelog i sjajnog kamena, prijem\u010dljiva na sve izmjene i godi\u0161nja doba, i sa bezbrojnim porukama od kojih nijedna nije dvosmislena ili zbunjuju\u0107a, nagnite se i po\u010dujte barem jednu: Putujte! Putujte i ne razmi\u0161ljajte previ\u0161e! U stalnam pokretu i novim saznanjima spoznaje su dublje a sje\u0107anja lak\u0161a.<\/p>\n

Putujte, ako mo\u017eete!<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Edin Huskovi\u0107, a objavljen je u avgustu 2001. godine.   Kad su zidarski esnaflije oborili i posljednju skelu nasta tajac. Dug i prote\u017ean muk. Me\u0111u svijetom \u0161to se bio sakupio na mjesta odakle se mogla vidjeti posve nova i neobi\u010dna gra\u0111evina vladalo je \u010dudenje i divljenje u isti mah.…<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":11659,"comment_status":"closed","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[3],"tags":[],"class_list":["post-11658","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-knjige-i-clanci","category-3","description-off"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/staging.cidom.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/11658","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/staging.cidom.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/staging.cidom.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/staging.cidom.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/staging.cidom.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=11658"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/staging.cidom.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/11658\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":11660,"href":"https:\/\/staging.cidom.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/11658\/revisions\/11660"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/staging.cidom.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/11659"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/staging.cidom.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=11658"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/staging.cidom.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=11658"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/staging.cidom.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=11658"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}